SAT-KULA U GLINICI: POVODOM 23. FEBRUARA, DANA OPĆINE VELIKA KLADUŠA                           

Povodom 23. februara, Dana općine Velika Kladuša kao predsjednik Savjeta mjesne zajednice Glinica odlučio sam da Gliničanima predstavim jednu zanimljivu inicijativu. Naime, na općinskom zemljištu u selu Glinici (između mostova) želim sagraditi sat-kulu. Tu inicijativu inače sam već predstavio nekim Gliničanima, koji su mi rekli da bi to bio nadasve vrijedan objekat, jer takvih uopće nema na području općine Velika Kladuša. Nadam se da će i cijeli Savjet mjesne zajednice Glinica podržati tu moju inicijativu, te da će projekat za sat-kulu biti gotov do kraja ove godine. Naravno, veliku podršku očekujem i od najviših predstavnika općine Velika Kladuša. Na toj sat-kuli mora biti i sunčani sat jer se sunce nalazi i na grbu mjesne zajednice Glinica.

Grb i zastava mjesne zajednice Glinica

Područje na kojem se prostire naša općina zbog svojih izuzetno povoljnih prirodno-geografskih osobina, bilo je naseljeno već u davnoj prošlosti, a to potvrđuju i mnogobrojni artefakti, koje su iza sebe ostavili antički Iliri i Rimljani, te Avari, Slaveni i drugi narodi. Najstariji pisani dokument u kojem se spominje Velika Kladuša nastao je 30. oktobra 1280. godine: u to vrijeme pripadala je hrvatskim knezovima Blagajskim Babonićima, a kasnije su kao njeni gospodari navedeni i Frankopani Slunjski. Ta srednjovjekovna »Cladosa« imala je branič-kulu kružne osnove, a bila je opasana visokim bedemima.

Stari grad Velika Kladuša

O porijeklu imena Kladuša ne postoje nikakvi pisani podaci. Samo je u narodnom predanju istaknuto da je dobila ime po svom prvom, inače mitskom gospodaru, koji se je zvao Kladar. Danas je jasno da se odgovori na pitanja kad je i otkud je dobila ime kladuška tvrđava ne mogu i ne smiju tražiti samo u Kladarevom liku. Naime, najstarija imena u Europi pa i u zemlji Bosni su imena rijeka, a činjenica je da kroz naselje Velika Kladuša teče dvadesetak kilometara dugačka rijeka Kladušnica. U vezi s tim dovoljno je istaknuti još samo činjenicu, da su u trinaestom stoljeću spomenuta imena rijeka Glinice, Bojne i Stabandže. 

Rijeka Glinica

Mlin Bauk na rijeci Slapnici

Stari mlin na rijeci Kladušnici

Dakle, kad je i po čemu je dobila ime najduža rijeka na području općine Velika Kladuša? Nema sumnje da su srednjovjekovni kroničari zapisivali kao »Cladosa« i njeno ime. Uostalom, tako je učinio i ljubljanski notar Benedikt Kuripečič, koji je kao član znamenite delegacije Ferdinanda Habsburškog putovao u Carigrad, te prošao pored kladuške tvrđave 27. augusta 1530. godine, i u povratku 4. februara 1531. godine. Rijeku Kladušnicu vidjeli su i hrvatski plemići koji su u kladuškoj tvrđavi organizirali jedan svoj sabor 24. augusta 1532. godine. Budući da je s tom rijekom moguće do kraja riješiti pitanje nastanka imena naselja Mala i Velika (Gornja i Donja) Kladuša zaista bi bilo korisno da se ispitaju i predanja o imenima drugih naseljenih mjesta u općini Velika Kladuša. Naime, u srednjem vijeku doline rijeka i riječna korita nisu bila samo prometnice, već i gospodarska središta u kojima su naročito veliki značaj imali vodeni mlinovi odnosno vodenice. Za razvoj mlinarstva na području općine Velika Kladuša zaslužan je i cistercitski samostan u Topuskom. Od rada vodenica ovisili su životi mnogih ljudi, a naročito životi stočara i zemljoradnika. Slično je bilo i nakon što su Osmanski Turci osvojili kladušku tvrđavu 1633. godine, te tako prouzrokovali nastanak Ljute Krajine, u narodnoj pjesmi opjevane i kao krvava haljina s koje vazda započinje kavga. Tako je čak i najznamenitiji kladuški junak Mujo Hrnjica nosio na svojoj desnoj strani hamajliju načinjenu od devet zrna pšenice, koja ga je štitila od svakog zla. Što je zemlja značila Muji Hrnjici i njegovim suvremenicima lijepo se vidi i iz jedne priče o krajiškim prvacima koji su s torbama krajiške zemlje došli kod osmanskog sultana u Stambol. Sultan je naredio da tu zemlju prospu po jednoj odaji i prekriju je ćilimom. Sjedeći u drugoj odaji raspravljao je s Krajišnicima o prilikama na Krajini i savjetovao ih da ne napadaju susjede preko granice. Kad su Krajišnici prihvatili sultanove savjete i čvrsto obećali da će se držati sklopljenog mira, onda ih je sultan odveo u onu odaju po kojoj je bila razasuta krajiška zemlja, te počastio čibukom i kahvom. I dok su sjeli na krajišku zemlju, odmah su se uzjogunili i sultanu otkazali posluh. Možda im je baš zato narodni pjevač stavio u usta krvave zalogaje? Vrlo sličan ovim ljutim Krajišnicima bio je i literarni junak Alija Pekez iz Kladuše, čije su zgode i nezgode objavljene u časopisu znamenitog bosanskog franjevca Ivana Frane Jukića 1861. godine. S krajiškom zemljom je u tijesnoj vezi zadnja bitka habsburške i turske vojske, koja se je dogodila kod tvrđave Podzvizd 9. jula 1845. godine. Na putu do Podzvizda jedan dio vojske pukovnika Josipa Jelačića prošao je i pored mlina Laiša na rijeci Glinici.  Slučajno ili ne: Velika Kladuša je bila zadnja bosanska tvrđava, koju je 20. oktobra 1878. godine osvojila austro-ugarska vojska, a njen zadnji osmanski upravitelj bio je dizdar Huseinaga Alagić.

Stara razglednica Velike Kladuše

U vrijeme austro-ugarske okupacije udareni su temelji modernom naselju Velika Kladuša, a među najveće građevinske podvige spadaju svakako džamija, pravoslavna crkva i hotel Bosna. Sve je to bilo postignuto uz pomoć jakog i obrazovanog činovničkog aparata. Dvojna monarhija razvijala je naročito školstvo i zdravstvo, a vjetar u jedra dala je i seljačkim zemljoradničkim zadrugama, koje su nastojale ne samo da omoguće svojim članovima povoljne zajmove za njihove gospodarske potrebe, već su nudile poljoprivredne alatke, sjemenje i sve ono što je potrebno za unapređenje racionalnog rada i gospodarenja. Iako je uloženo dosta truda u razvoj tih zemljoradničkih zadruga u vrijeme austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine na području današnje općine Velika Kladuša djelovala je samo jedna. Bila je to »Srpska zemljoradnička zadruga«, koja je utemeljena u selu Glinica 1910. godine. Ta zadruga prestala je s radom u vrijeme Prvog svjetskog rata. Predstavnici zadruge su, naime, 16. januara 1917. godine predali poslovne knjige Kotarskoj ispostavi u Velikoj Kladuši, koja je tek poslije godine dana – 20. januara 1918. godine ponovo predložila vlastima da se dozvoli oživljavanje rada ove zadruge. Ta zadruga je nastavila s radom i u vrijeme kad su se selo Glinica i naselje Velika Kladuša našli u okviru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

U Drugom svjetskom ratu Titovi partizani su nizom akcija uspjeli protjerati okupatore i njihove sluge, te osloboditi Veliku Kladušu 23. februara 1942. godine. Zato je taj dan i prihvaćen kao Dan općine Velika Kladuša.

U vrijeme Titove Jugoslavije za veliki ekonomski procvat općine Velika Kladuša zaslužna je i jedna seljačka zemljoradnička zadruga u Todorovu iz koje se u šezdesetim i sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća razvio industrijsko-prehrambeni kombinat Agrokomerc. Taj kombinat bio je toliko jak i velik da je u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća čak i cijelu srednjovjekovnu kladušku tvrđavu pretvorio u prelijep ugostiteljsko-turistički kompleks, te ga uključio u svoj sastav.

Jedna od reklama za Agrokomerc

Agrokomerc je zaista mnogo unaprijedio poljoprivrednu proizvodnju. Pošto poljoprivredno zemljište predstavlja skoro 70% ukupne teritorije općine Velika Kladuša, a najveći postotak zauzimaju njive, jasno je da će poljoprivreda i u dvadeset i prvom stoljeću ostati glavna djelatnost i osnovni izvor prihoda za velik dio stanovništva općine Velika Kladuša. Tradicija i iskustvo poljoprivrednih proizvođača u kooperantskoj proizvodnji mogli bi se prenijeti i na šumsko zemljište s bogatim nalazištima ljekovitog bilja i šumskih plodina. Među njihovim ciljevima trebalo bi biti poticanje intenzivne proizvodnje sa većim stupnjem finalizacije, te uvođenje moderne tehnologije. Prirodna bogatstva i zemljišni resursi svakako su solidna osnova za poljoprivrednu proizvodnju, kojom se neće baviti samo stanovnici sela. Hoće li se tako pokazati neki novi pravac za privredni i društveni razvitak cijele općine? U svakom slučaju postojanje zemljoradničkih zadruga u Bosni i Hercegovini nije nikakva novina, već se radi o pojavi koja ima stoljetnu tradiciju, te predstavlja faktor razvoja proizvodnje hrane od kojeg zavisi razvoj ratom opustošene domovine u cjelini.