GMAJNA U MJESNOJ ZAJEDNICI GLINICA
Predavanje u sarajevskom Bosanskom kulturnom centru 16.12. 2015. godine (od 12 do 14. sati)
Mjesna
zajednica Glinica po površini (27,67km²) i po broju stanovnika (1258), te
vremenu u kojem je nastala ubraja se među najmanje i najmlađe mjesne zajednice
u općini Velika Kladuša. Dobila je ime po istoimenoj rječici i selu, a sastavni
dijelovi su joj još i sela Brezovo Polje, Bukovlje, Pecka i Poljana. Osim
rječice Glinice njene prirodne granice predstavljaju još i pritok rječice
Glinice, rječica Slapnica, te Poljanski potok. Mjesna zajednica Glinica je od
naselja Velika Kladuša udaljena dvadesetak kilometara, a graniči se sa
velikokladuškim mjesnim zajednicama Bosanska Bojna, Podzvizd i Vrnograč, te
Republikom Hrvatskom odnosno Europskom Unijom. Na
žalost, po mnogim ekonomskim, kulturnim i socijalnim parametrima Glinica spada
među najnerazvijenije i najugroženije velikokladuške mjesne zajednice. Već
stoljećima na tom prostoru ljudi se bave uglavnom stočarstvom, pčelarstvom i
zemljoradnjom. O tome uostalom svjedoče i brojni toponimi s imenima livada,
poljana, polje, rudine i tratine. U zadnjih desetak godina među najakutnije probleme
svakako spadaju infrastruktura (elektroopskrba, kanalizacija, putevi, vodovod itd.),
zagađenje rječice Glinice i pljačka imovine nekadašnjeg poduzeća »SOUR
Agrokomerc«. Takvom stanju znatno je doprinijela i činjenica da je od 1992. do
1995. godine gotovo polovina stanovnika uglavnom za stalno napustila njen
teritorij. Broj stanovnika drastično se smanjio naročito u selu Glinica, koje
je imalo oko četiri stotine stanovnika, a danas ih ima manje od šezdeset. Prije
1992. godine u mjesnoj zajednici Glinica živjeli su inače muslimani,
pravoslavni i katolici. Posebno je potrebno istaknuti da su danas na tom
prostoru muslimani, te svega nekoliko pravoslavnih hrišćana (radi se isključivo
o osobama starijim od pedeset godina).
 |
| Mjesne
zajednice u općini Velika Kladuša |
U
srednjem vijeku teritorij mjesne zajednice Glinica pripadao je po svoj prilici
u cjelosti cistercitskom samostanu Blažene Djevice Marije u hrvatskom naselju Topusko.
Naime, zemljišni posjed uz korito rječice Glinice, koji se zvao Raten (»...terra Raten super fluvium glinyza...«) nalazi se u listini mađarskog kralja Andrije II. (1205-1235)
iz 1211. godine, i to kao posjed cistercitskog samostana
u naselju Topusko. To je inače i najstariji spomen rječice Glinice u sačuvanim
historijskim izvorima. Na žalost, izvorna kraljeva listina
iz 1211. godine nije sačuvana. Poznat nam je samo njen prijepis u knjizi »Liber
privilegium monast. B.V. Mariae de Toplica«, koja se danas čuva u zagrebačkom
Nadbiskupskom arhivu i unutar fonda »Protocola varia«. (1) To je u stvari knjiga u koju su redovnici prepisivali sve
važnije listine, a naročito one vezane uz zemljišne posjede i gospodarski život
svoje zajednice. Zanimljivo je da je cistercitski samostan u naselju
Topusko sa svim svojim posjedima priključen 1448. godine cistercitskoj opatiji u
današnjem slovenskom naselju Stična, a raspušten je tek nekoliko desetljeća
kasnije.
 |
Prijepis listine mađarskog kralja
Andrije II. iz 1211. godine (žutom bojom označena je "glinyza")
|
 |
Rječica Glinica (Glinitza Fl.) na karti koju je njemački kartograf
Christian Matthäus Seutter objavio u Augsburgu 1744. godine. (foto: Fikret
Midžić, Granice i teritorija Bosne i Hercegovine od Karlovačkog mira do kraja
Prvog svjetskog rata na starim geografskim kartama: (1699-1918), Bihać 2010,
str. 33.)
|
Informativni kamen u Glanparku u austrijskom gradu Klagenfurtu
Rječica Glinica
nastala je spajanjem potoka Bužimnica i Stabandža, a njeni najveći pritoci su
rječice Bojna, Mađarac, Pecka i Slapnica. Dugačka je dvadesetak kilometara, a
ulijeva se u najveću rijeku na Baniji (Banovini), Glinu. Nekad je rječica
Glinica predstavljala prirodnu granicu između Banije (Banovine) i Korduna, a
sasvim malim dijelom korito joj je i današnja bosansko-hrvatska državna
granica. Njeno ime očito je u tijesnoj vezi s imenom rijeke Gline. Naime, u
austrijskom dijelu pokrajine Koruške teče pritok rijeke Krke, rijeka Glan,
kojoj su još u ranom srednjem vijeku koruški Slovenci (Slaveni) dali ime Glina.
Posebno je potrebno istaknuti da su današnje njemačko ime te rijeke stručnjaci
povezali s antičkim keltskim vodenim božanstvom Glanus, te antičkim keltskim
nazivom za ono što je bistro, svijetlo i tekuće.(2) Zanimljivo je, da i u drugim dijelovima Europe postoje
hidronimi odnosno toponimi, koji su u vrlo tijesnoj vezi s vodenim božanstvom
Glanus, te drugim antičkim keltskim božanstvima. Kroz njemačke pokrajine
Rheinland-Pfalz i Saarland teče oko devedeset kilometara dugačka rijeka Glan
(njem. Der Glan). I u imenu te rijeke skriva se božanstvo Glanus. Možda je još
ljepši primjer po termalnim izvorima poznato antičko naselje Glanum u
francuskoj pokrajini Provansi u kojem su živjeli članovi keltskog plemena Gali.
Stanovnici spomenutog naselja častili su vodeno božanstvo s imenom Glanis, koje
su kasnije antički Rimljani poistovjetili s rimskom boginjom dobrog zdravlja
Valetudo. Osim božanstva Glanis u istom naselju častili su i božanstvo poznato
kao majka čistih voda odnosno Glanicae. Svemu tome treba dodati i činjenicu da
su na ogromnom prostoru gdje danas žive Slaveni prilično rijetki hidronimi s
imenima Glina i Glinica.
 |
| Korito
rječice Glinice |
 |
| Rječica
Glinica se svake godine bar dva puta izlije iz korita (foto: Husein Džebić) |
Da li je u već
spomenutoj listini mađarskog kralja Andrije II. iz 1211. godine naveden i
posjed Budimerić na kojem se nalazi današnje selo Glinica. U srednjem vijeku taj
posjed je imao status sudčije, a to znači da je na njemu djelovao odnosno
rezidirao sudac. Zanimljivo je da je od kraja 16. do kraja 19. stoljeća
(odlaskom katoličkog i dolaskom pravoslavnog življa) naziv posjeda Budimerić
iskvaren i on je danas poznat uglavnom kao Budrimić. Zaista je velika šteta što
na brdu danas poznatom kao Veliki Budrimić nisu bila izvršena ozbiljna
arheološka istraživanja katoličkog odnosno pravoslavnog groblja i ruševina
crkve Svetog Luke, koja se spominje 1501. godine u popisu župa gorskog
arhiđakonata.
 |
| Pogled iz
sela Brezovo Polje prema selu Glinica i brdu Budrimić |
U zadnjoj četvrtini
sedamnaestog stoljeća teritorij današnje mjesne zajednice Glinica bio je gotovo
sasvim pust. Razlog je bio rat između habsburškog i turskog Carstva. U mjesecu
januaru 1699. godine u Srijemskim Karlovcima sklopljen je mir na temelju kojeg
je uređena nova granica između dva Carstva. Granica je išla i po koritu rječice
Glinice. O tome je dosta detaljno pisao bosanski historičar Ešref Kovačević
(1924-1996): »Deveta humka postavljena je iznad Bukovog potoka, na kosi koja se
tada nazivala Sazinska kosa, a deseta na Sazinskom brdu, nedaleko od Bukovog
potoka. Graničnu liniju odavde predstavlja ovaj potok sve do svog utoka u
rijeku Glinicu, a zatim rijeka Glinica do svog ušća u Glinu. Na samom ušću
Glinice – između nje i Gline – postavljena je velika, deseta humka i označeno
je nekoliko visokih stabala«.(3)
 |
| Glinica i Brezovo Polje (foto: Derviš Džebić) |
U
vrijeme Drugog svjetskog rata odnosno u ljeto 1941. godine baš na današnjem
teritoriju mjesne zajednice Glinica tajno je djelovao velikokladuški komunist (član komiteta KPJ za
okrug Karlovac) i revolucionar Tono
Hrovat (1915-1941). O tome je pisala njegova sestra Kata Hrovat.(4) Krajem mjeseca jula 1941. godine na Baniji, Kordunu i u
Cazinskoj krajini Tono Hrovat, Mile Dejanović i Husein Huska Miljković (1905-1944)
organizirali su narodni ustanak protiv fašista i nacista. I baš
na jednom narodnom zboru u selu Glinici (na kojem je pročitan i proglas KPJ o
dizanju ustanka) sluge fašista i nacista uhvatile
su, a ubrzo zatim i pogubile Tonu Hrovata, Milu Dejanovića, te još neke
komuniste. Bijegom se uspio spasiti samo Husein Huska Miljković. O tome je
pisao Dušan D.
Miljković.(5)
 |
| Bista Tone Hrovata u naselju Velika Kladuša |
Bilo
kako bilo, od kraja januara do prvih dana marta 1942. godine u selu Glinica boravio
je istaknuti hrvatski revolucionar Ivan Šibl (1917-1989). O tome svjedoči i
njegov ratni dnevnik odnosno rečenice u kojima je opisivao neuspješan napad
bojanske partizanske čete na selo Vrnograč: »Drhturimo
umorni i pospani. Držim svoj štuc prozeblim, odrvenjelim rukama i zapravo sam
tom prvom akcijom gorko razočaran. Očekivao sam da će biti drukčije,
uzbudljivije. Bit će da ta naša četa nije bogzna kakva, kad joj daju takve
zadatke mislio sam...Podvečer smo se povukli u Glinicu. To je naša baza«.(6) Na
temelju istinitih događaja u selima Bojna, Glinica i Vrnograč zabilježenih u
Šiblovom ratnom dnevniku filmski režiser Antun Vrdoljak snimio je 1969. godine
jedan od najboljih jugoslavenskih ratnih filmova. Film je poznat pod naslovom
»Kad čuješ zvona«. Glavne uloge u filmu imali su i neki od najboljih
jugoslavenskih glumaca: Boris Buzančić, Pavle Vujisić, Boris Dvornik, Ivica
Vidović i Fabijan Šovagović. U tom Vrdoljakovom filmu više puta je i to kao
Zara spomenut muslimanski odbornik u Vrnograču Zarif Zare Pašagić (1896-?),
koji se je nakon Drugog svjetskog rata dugo skrivao pred vlastima u Titovoj
Jugoslaviji. Uhvaćen je u vodenici poznatoj kao Mlin Bauk, koja se nalazi na
rječici Slapnici odnosno na samoj granici današnje mjesne zajednice Glinica. U
matičnom Uredu u Vrnograču nije zapisana godina njegove smrti.
| Plakat za Vrdoljakov film |
|
 |
| Mlin Bauk
na rječici Slapnici (foto: Arif Dukić) |
 |
| Ostaci
mlina Bauka: u svjež beton bila je urezana godina 1928 |
Jedna
od najvećih prirodnih znamenitosti i najvažnijih simbola mjesne zajednice
Glinica nalazi se između sela Brezovo Polje, Glinica i Pecka. Radi se u stvari
o golemom posjedu, koji se rasprostire na približno petsto hektara zemljišta. Do
kraja Drugog svjetskog rata bio je taj posjed javni pašnjak, a nakon Drugog
svjetskog rata (na temelju Zakona Titove Jugoslavije iz 1947. i 1965. godine) nacionaliziran
je i pošumljen. Naime, od 50. do 80. godina 20. stoljeća (nakon više neuspješnih
pokušaja pošumljavanja pitomim kestenom, topolom i hrastom) učesnici
omladinskih radnih akcija i stanovnici okolnih sela uspjeli su spomenuti posjed
pošumiti s nekoliko vrsta bora. Čak i danas spominju se neki od nadimaka
vrijednih akcijaša.
 |
| Gotovo
sve generacije, koje su do sredine 80. godina 20. stoljeća izišle iz područne
osnovne škole Glinica bar dva puta godišnje bile su uključene u akcije
pošumljavanja (na fotografiji učenici rođeni od 1964. do 1966. godine i njihov
učitelj Veljko Bukilić) |
 |
| Najmlađe
generacije se ne uključuju u akcije pošumljavanja (na fotografiji učenici i učiteljice u
područnoj osnovnoj školi Glinica 30.12. 2014. godine) |
Nakon raspada Titove Jugoslavije golemi pošumljeni posjed
postao je vlasništvo Republike Bosne i Hercegovine, a u zadnjih desetak godina
njime upravlja javno preduzeće »ŠPD Unsko-sanske šume d.o.o.«. O tome svjedoče
i dva dokumenta općinskih i državnih vlasti, koji su bili izdani u naselju
Velika Kladuša u prvoj polovini 2015. godine.
 |
Gmajna u mjesnoj zajednici
Glinica (foto: google maps)
|
|
 |
Dio austro-ugarske
"Gemeinde Glinica" (foto: općina Velika Kladuša)
|
|
 |
| Kopija
katastarskog plana |
 |
| Zemljišnoknjižni
izvadak za jedan od posjeda na Gmajni |
Zanimljivo je da na području mjesne zajednice Glinica još
ima živih svjedoka, koji mogu potvrditi kako je izgledao taj posjed dok je bio
pašnjak. U njihovom sjećanju to je ogroman prostor za ispašu krava, konja,
koza, ovaca i svinja na kojem se samo ponegdje moglo vidjeti i stablo hrasta. Taj
posjed dokumentiran je u literaturi pod imenom Gmajna (Gmajina), a današnji
stanovnici sela Brezovo Polje, Glinica i Pecka upotrebljavaju iskvareni oblik Majna
(Majina).
Posebnu
pažnju zaslužila je činjenica da je do početka dvadesetog stoljeća Gmajna na
području mjesne zajednice Glinica bila gotovo duplo veća. Naime, imam i sreski
predstojnik u Cazinu, Atif Bahtijarević dao je dozvolu da se na gmajni naseli trinaest
porodica muslimana, koje su nakon povratka iz turskog Carstva pa sve do 1905.
godine u dosta teškim uslovima životarile u selu Vranograč. To su inače i prvi
muslimani, koji su u dvadesetom stoljeću dokumentirani na području mjesne
zajednice Glinica. Razumljivo je da nikad nisu bili pošumljeni oni dijelovi
Gmajne, koji su s vremenom postali privatno vlasništvo (livade i njive) spomenutih
muslimanskih porodica. Tamo gdje su nastale kuće tih porodica danas je selo
Gornja Pecka. Tako je došlo do podjele Gmajne. Koliko je bila dramatična ta
podjela svjedoče tri rečenice, koje je u
knjizi »Pounje u Bosanskoj Krajini« zapisao paroh pravoslavne crkve u Velikoj
Kladuši i učitelj vjeronauka u područnoj osnovnoj školi u selu Glinica Milan
Karanović (1882-1955): »Pre 20. g. izdelio je
gliničku 'gmajinu' u peckoj predstojnik Bahtijarević iz Cazina muslimanima iz
Vranograča pa su se tu i naselili. Dva puta su se za te pašnjake krvili s njima
Gliničani. To su porodice: Begići (2 k), Majdanac (1 k), Mahić (2 k), Bećirević
(1 k), Kišmetović (1 k), Ćerimović (1 k), Mujčević (1 k), Koštić (1 k), Ković
(1 k), Ćoragić (1 k) i Ćehić (1 k).«.(7)
Ovdje
je posebno potrebno istaknuti da je gmajna u stvari srednjovjekovni relikt s
teritorija njemačko-rimskog Carstva i općeslavenski izraz za po obliku i
sadržaju jasno određen posjed, čiji korjeni sežu sve do prahistorijskog
plemenskog uređenja, nastanka prvih sela i podjele zemljišnih posjeda. Naime,
već u ranom srednjem vijeku bila je gmajna sinonim za javne pašnjake. Da
li je još u srednjem vijeku postojala gmajna na području današnje mjesne
zajednice Glinica? Riječ gmajna nastala
je inače od njemačkih riječi »gemeinsam« (opći, javni, zajednički) i »Die
Gemeinde« (općina, komuna).(8)
Srednjovjekovni pašnjaci (gmajne) dokumentirani su na gotovo cijelom teritoriju
Republike Slovenije, te u nekim dijelovima Republike Hrvatske. Ima ih i u
neposredoj blizini cistercitskog samostana u naselju Stična, koji je sredinom
petnaestog stoljeća upravljao posjedima cistercitskog samostana u naselju
Topusko. Gmajna je inače jedna od prvih na papiru štampanih slovenskih riječi,
a tome treba dodati da i glasilo hrvatske općine Čavle (kod Rijeke) već desetak
godina izlazi pod nazivom »Gmajna«. Članovi uredništva tog glasila potrudili su
se da u prvom broju objasne svojim čitateljima zašto su izabrali baš ime
Gmajna: »Zač Gmajna? Ime ima svoju simboliku.
Predsjednik Katedre Čakavskog sabora Grobnišćine gosp. Stanislav Lukanić,
govori da je to bil komun, odnosno zemljište u općinskom ili državnom
vlasništvu. Zato se govori i da je gmajna “ničija zemja”. Udruga Gromišćina
zemja prezentaciju života, običaja i kulture ovoga kraja svojevremeno nazvala
Večer na gmajni. Kako oni tumače, na gmajni va selu, oko kakove šterne, nekad
su se čitali proglasi vladara, tu su se okupljali regruti, ali i sušila letina.
Nediljon su žene tonbulale, a dica igrala sakakove igre: na skrivalca, na
brkalicu, štubičali se i lovili, vadili zadaće, recitacije, sost i kantat. A
kad je bil blagdan na gmajnu se došlo pokazat, porašpat, poofirat i još ča
god«.
 |
| Njemački
letak iz 1515. godine u kojem se spominju slovenske riječi "Stara
prauda" i "Leukhup leukhup leukhup leukhup woga gmaina" |
 |
| Pogled iz
sela Grabovac prema najvišem vrhu na Gmajni: sasvim u pozadini (foto: Pehlić) |
 |
| Pogled iz
sela Brezovo Polje prema najvišem vrhu na Gmajni |
 |
| Pogled iz
sela Brezovo Polje prema najvišem vrhu na Gmajni i obroncima Petrove gore |
 |
| Pogled iz
sela Brezovo Polje na jedan dio Gmajne |
 |
| Pogled sa
najvišeg vrha na Gmajni na sela Brezovo Polje, Glinica i Bukovlje (foto:
Muharem Hušidić) |
 |
| Pogled sa
najvišeg vrha na Gmajni na sela Glinica i Bukovlje |
Pogled sa najvišeg vrha na Gmajni na selo Brezovo Polje
 |
| Brezovo polje |
Zasad maline u selu Pecka (foto: Atif Šakanović)
 |
Pogled na devastirane hale preduzeća
Agrokomerc u selu Glinica (foto: Atif Šakanović)
|
|
 |
| Devastirane
hale preduzeća Agrokomerc u selu Glinica |
Porušen bunar u selu Brezovo Polje
 |
Stara kuća u selu Pecka (foto:
Elmir Ćerimović)
|
|
Na Gmajni u mjesnoj
zajednici Glinica nalazi se i bar dvije stotine metara duboka pećina, koja je
dala ime selu Pecka i istoimenom, inače vrlo jakom potoku, koji izvire iz
njedara pećine, a predstavlja i prirodnu granicu Gmajne. Taj potok ulijeva se u
rječicu Glinicu. Toliko je jak da je prava šteta što nije poribljen. A što se
tiče pećine u selu Pecka potrebno je posebno naglasiti da je slabo istražena.
To se naročito odnosi na njenu floru i faunu.
 |
| Potok
Pecka (foto: Atif Šakanović) |
 |
| Pred
ulazom u pećinu u selu Pecka (foto: Atif Šakanović) |
Ulaz u pećinu u selu Pecka (foto: Atif Šakanović
 |
| Unutrašnjost
pećine u selu Pecka (foto: Elmir Ćerimović) |
 |
Šišmiši u pećini u selu Pecka
(foto: Elmir Ćerimović)
|
|
Među
najzanimljivije toponime, koji svjedoče koliko je bila Gmajna važna za društveni život stočara i zemljoradnika
svakako spada toponim »Kolište«, koji se nalazi na jednom prekrasnom proplanku
u blizini drugog najvećeg vrha na gmajni, inače poznatog pod imenom
Previzovica. Toponim Kolište približno jednako je udaljen od sela Brezovo
Polje, Glinica i Pecka. Hrvatski etnolog Ivan Ivančan u članku objavljenom u
Zagrebu 1964. godine vrlo lijepo je objasnio kakvo značenje ima Kolište: »U
životu seljaka ples je od davnine imao magijsku ulogu, a uz to i
društveno-zabavnu. Nije stoga čudo što postoje posebni plesni prostori, usred
sela da svakom bude bliže, na proplanku između nekoliko sela da bi učesnici iz
više njih mogli prisustvovati plesnim zabavama…Plesni prostori često dobivaju
ime po plesu: igrište, kolište, kolarište«.(9)
 |
| Pogled na
Previzovicu i Kolište |
 |
| Bijela
ptica (foto: Rolf Nussbaumer) |
Od
2005. do 2010. godine na Gmajni i na rubovima sela Brezovo Polje živjela je
velika i potpuno bijela ptica grabljivica, koje se i danas vrlo rado sjećaju
stanovnici mjesne zajednice Glinica. Šteta je što se za nju nisu zanimali bosanski
stručnjaci za ptice.
Bilješke & Literatura
3.
Ešref KOVAČEVIĆ, Granice bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj
Republici po odredbama karlovačkog mira, Sarajevo 1973, str. 94.
4.
Kata HROVAT, Sjećanja, Velika Kladuša 2006, str. 51.
5.
Dušan D. MILJKOVIĆ, Stradanja
u Cazinskoj krajini i antifašistička borba (1941-1945), Beograd 2011, str. 79.
7.
Milan KARANOVIĆ, Pounje u Bosanskoj Krajini, Beograd 1925, str. 589; Ibrahim
IKANOVIĆ-Mujo KOŠTIĆ, Osnovna škola u Vrnograču 1880-2000, Vrnograč 2001, str.
24, 25, 74, 75.
9.
Ivan IVANČAN, Prilozi istraživanju socijalne uloge plesa u Hrvatskoj, Narodna umjetnost: hrvatski časopis za
etnologiju i folkloristiku 2, 1 (ožujak), Zagreb 1964, str. 104.
