SAT-KULA U GLINICI: POVODOM 23. FEBRUARA, DANA OPĆINE VELIKA KLADUŠA
Povodom 23. februara, Dana općine Velika Kladuša kao predsjednik Savjeta mjesne zajednice Glinica odlučio sam da Gliničanima predstavim jednu zanimljivu inicijativu. Naime, na općinskom zemljištu u selu Glinici (između mostova) želim sagraditi sat-kulu. Tu inicijativu inače sam već predstavio nekim Gliničanima, koji su mi rekli da bi to bio nadasve vrijedan objekat, jer takvih uopće nema na području općine Velika Kladuša. Nadam se da će i cijeli Savjet mjesne zajednice Glinica podržati tu moju inicijativu, te da će projekat za sat-kulu biti gotov do kraja ove godine. Naravno, veliku podršku očekujem i od najviših predstavnika općine Velika Kladuša. Na toj sat-kuli mora biti i sunčani sat jer se sunce nalazi i na grbu mjesne zajednice Glinica.
 |
Grb i zastava mjesne zajednice Glinica |
Područje na kojem se prostire naša općina zbog svojih izuzetno povoljnih prirodno-geografskih osobina, bilo je naseljeno već u davnoj prošlosti, a to potvrđuju i mnogobrojni artefakti, koje su iza sebe ostavili antički Iliri i Rimljani, te Avari, Slaveni i drugi narodi. Najstariji pisani dokument u kojem se spominje Velika Kladuša nastao je 30. oktobra 1280. godine: u to vrijeme pripadala je hrvatskim knezovima Blagajskim Babonićima, a kasnije su kao njeni gospodari navedeni i Frankopani Slunjski. Ta srednjovjekovna »Cladosa« imala je branič-kulu kružne osnove, a bila je opasana visokim bedemima.
 |
Stari grad Velika Kladuša
O porijeklu imena Kladuša ne postoje nikakvi pisani podaci. Samo je u narodnom predanju istaknuto da je dobila ime po svom prvom, inače mitskom gospodaru,
koji se je zvao Kladar. Danas je jasno da se
odgovori na pitanja kad je i otkud je dobila ime kladuška tvrđava ne
mogu i ne smiju tražiti samo u Kladarevom liku. Naime,
najstarija imena u Europi pa i u zemlji Bosni su imena rijeka, a činjenica
je da kroz naselje Velika Kladuša teče dvadesetak
kilometara dugačka rijeka Kladušnica. U vezi
s tim dovoljno je istaknuti još samo činjenicu, da su u trinaestom stoljeću
spomenuta imena rijeka Glinice, Bojne i Stabandže.
|
 |
Rijeka Glinica |
 |
Mlin Bauk na rijeci Slapnici |
 |
Stari mlin na rijeci Kladušnici |
Dakle, kad je i po čemu je
dobila ime
najduža rijeka na području općine Velika Kladuša? Nema
sumnje da su srednjovjekovni kroničari zapisivali kao »Cladosa« i njeno ime. Uostalom,
tako je učinio i ljubljanski notar Benedikt Kuripečič, koji je kao član znamenite
delegacije Ferdinanda Habsburškog putovao u Carigrad, te prošao pored kladuške
tvrđave 27. augusta 1530. godine, i u povratku 4. februara 1531. godine. Rijeku
Kladušnicu vidjeli su i hrvatski plemići koji su u kladuškoj tvrđavi
organizirali jedan svoj sabor 24. augusta 1532. godine. Budući da je s tom
rijekom moguće do kraja riješiti pitanje nastanka imena naselja Mala i Velika
(Gornja i Donja) Kladuša zaista bi bilo korisno da se ispitaju i predanja o
imenima drugih naseljenih mjesta u općini Velika Kladuša. Naime, u srednjem
vijeku doline rijeka i riječna korita nisu bila samo prometnice, već i
gospodarska središta u kojima su naročito veliki značaj imali vodeni mlinovi
odnosno vodenice. Za razvoj mlinarstva na području općine Velika Kladuša zaslužan
je i cistercitski samostan u Topuskom. Od rada vodenica ovisili su životi
mnogih ljudi, a naročito životi stočara i zemljoradnika. Slično je bilo i nakon
što su Osmanski Turci osvojili kladušku tvrđavu 1633. godine, te tako
prouzrokovali nastanak Ljute Krajine, u narodnoj pjesmi opjevane i kao krvava
haljina s koje vazda započinje kavga. Tako je čak i najznamenitiji kladuški
junak Mujo Hrnjica nosio na svojoj desnoj strani hamajliju načinjenu od devet
zrna pšenice, koja ga je štitila od svakog zla. Što je zemlja značila Muji
Hrnjici i njegovim suvremenicima lijepo se vidi i iz jedne priče o krajiškim prvacima koji su s torbama krajiške
zemlje došli kod osmanskog
sultana u Stambol. Sultan je naredio
da tu zemlju prospu po jednoj odaji i prekriju je ćilimom. Sjedeći u drugoj
odaji raspravljao je s Krajišnicima o prilikama na Krajini i savjetovao ih da
ne napadaju susjede preko granice. Kad su Krajišnici prihvatili sultanove
savjete i čvrsto obećali da će se držati sklopljenog mira, onda ih je sultan odveo
u onu odaju po kojoj je bila razasuta krajiška zemlja, te počastio čibukom i
kahvom. I dok su sjeli na krajišku zemlju, odmah su se uzjogunili i sultanu otkazali
posluh. Možda im je baš zato narodni pjevač stavio u usta krvave zalogaje? Vrlo
sličan ovim ljutim Krajišnicima bio je i literarni junak Alija Pekez iz
Kladuše, čije su zgode i nezgode objavljene u časopisu znamenitog bosanskog
franjevca Ivana Frane Jukića 1861. godine. S
krajiškom zemljom
je u tijesnoj vezi zadnja bitka habsburške i turske vojske, koja
se je dogodila kod tvrđave Podzvizd 9. jula 1845. godine. Na putu do Podzvizda jedan dio vojske pukovnika Josipa Jelačića prošao
je i pored mlina Laiša na rijeci Glinici. Slučajno ili ne: Velika Kladuša je bila zadnja
bosanska tvrđava, koju je 20. oktobra 1878. godine osvojila austro-ugarska
vojska, a njen zadnji osmanski upravitelj bio je dizdar Huseinaga Alagić.
 |
Stara razglednica Velike Kladuše |
U vrijeme austro-ugarske okupacije udareni su
temelji modernom naselju Velika Kladuša, a među najveće građevinske podvige
spadaju svakako džamija, pravoslavna crkva i hotel Bosna. Sve je to bilo
postignuto uz pomoć jakog i obrazovanog činovničkog aparata. Dvojna monarhija
razvijala je naročito školstvo i zdravstvo, a vjetar u jedra dala je i seljačkim
zemljoradničkim zadrugama, koje su nastojale ne samo da omoguće svojim
članovima povoljne zajmove za njihove gospodarske potrebe, već su nudile
poljoprivredne alatke, sjemenje i sve ono što je potrebno za unapređenje
racionalnog rada i gospodarenja. Iako je uloženo dosta truda u razvoj tih zemljoradničkih
zadruga u vrijeme austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine na području
današnje općine Velika Kladuša djelovala je samo jedna. Bila je to »Srpska
zemljoradnička zadruga«, koja je utemeljena u selu Glinica 1910. godine. Ta
zadruga prestala je s radom u vrijeme Prvog svjetskog rata. Predstavnici
zadruge su, naime, 16. januara 1917. godine predali poslovne knjige Kotarskoj
ispostavi u Velikoj Kladuši, koja je tek poslije godine dana – 20. januara
1918. godine ponovo predložila vlastima da se dozvoli oživljavanje rada ove
zadruge. Ta zadruga je nastavila s radom i u vrijeme kad su se selo Glinica i
naselje Velika Kladuša našli u okviru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
U Drugom svjetskom ratu
Titovi partizani su nizom akcija uspjeli protjerati okupatore i njihove sluge,
te osloboditi Veliku Kladušu 23. februara 1942. godine. Zato je taj dan i
prihvaćen kao Dan općine Velika Kladuša.
U vrijeme Titove Jugoslavije za veliki ekonomski
procvat općine Velika Kladuša zaslužna je i jedna seljačka zemljoradnička
zadruga u Todorovu iz koje se u šezdesetim i sedamdesetim godinama dvadesetog
stoljeća razvio industrijsko-prehrambeni kombinat Agrokomerc. Taj kombinat bio
je toliko jak i velik da je u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća čak i cijelu
srednjovjekovnu kladušku tvrđavu pretvorio u prelijep ugostiteljsko-turistički
kompleks, te ga uključio u svoj sastav.
 |
Jedna od reklama za Agrokomerc |
Agrokomerc je zaista mnogo unaprijedio
poljoprivrednu proizvodnju. Pošto poljoprivredno zemljište predstavlja skoro 70% ukupne
teritorije općine Velika Kladuša, a najveći postotak zauzimaju njive, jasno je
da će poljoprivreda i u dvadeset i prvom stoljeću ostati glavna djelatnost i
osnovni izvor prihoda za velik dio stanovništva općine Velika Kladuša. Tradicija
i iskustvo poljoprivrednih proizvođača u kooperantskoj proizvodnji mogli bi se
prenijeti i na šumsko zemljište s bogatim nalazištima ljekovitog bilja i
šumskih plodina. Među njihovim ciljevima trebalo bi biti poticanje intenzivne
proizvodnje sa većim stupnjem finalizacije, te uvođenje moderne tehnologije. Prirodna
bogatstva i zemljišni resursi svakako su solidna osnova za poljoprivrednu proizvodnju,
kojom se neće baviti samo stanovnici sela. Hoće li se tako pokazati neki novi
pravac za privredni i društveni razvitak cijele općine? U svakom slučaju postojanje
zemljoradničkih zadruga u Bosni i Hercegovini nije nikakva novina, već se radi
o pojavi koja ima stoljetnu tradiciju, te predstavlja faktor razvoja
proizvodnje hrane od kojeg zavisi razvoj ratom opustošene domovine u cjelini.
