MUJO KUJE KONJA NA VODI GLINICI

Deset razloga zbog kojih bi trebalo »Nove mostove« na rijeci Glinici preimenovati u »Mostove Nade Mamule i Zaima Imamovića«

Pritok rijeke Gline, rijeka Glinica je najveća rijeka koja teče preko teritorija općine Velika Kladuša. U sačuvanim historijskim izvorima Glinica prvi put se spominje u listini mađarskog kralja Andrije II. iz 1211. godine, a skoro pet stoljeća kasnije, prilikom sklapanja mira u Srijemskim Karlovcima 26.1. 1699. godine odlučeno je da njeno korito bude granica između Habsburškog i Osmanskog carstva. Od tada pa sve do danas korito Glinice predstavlja ne samo državnu već i svojevrsnu civilizacijsku granicu. Uostalom, tako je bilo i 9.7. 1845. godine kad je jedan dio glinske Prve banske pukovnije pod komandom Josipa Jelačića (1801-1859) kod mlina Laiša prešao preko rijeke Glinice, te se uputio prema turskom utvrđenju Podzvizd, a tako je bilo i u prvoj polovini 1944. godine, kad je spomenuta čak i mogućnost da zemlja Bosna postane engleski protektorat s granicom na rijekama Glinici i Glini.

ILUSTRACIJA 1: Rijeka Glinica (Glinitza Fl.) na karti koju je njemački kartograf Christian Matthäus Seutter objavio u Augsburgu 1744. godine. FOTO: Fikret Midžić, Granice i teritorija Bosne i Hercegovine od Karlovačkog mira do kraja Prvog svjetskog rata na starim geografskim kartama: (1699-1918), Bihać 2010, str. 33.

ILUSTRACIJA 2: Grb mjesne zajednice Glinica iz 2016. godine FOTO: Husein Sejko Mekanović

Zbog svega toga danas su vrlo dragocjeni podaci o mostovima na rijeci Glinici. U članku objavljenom u novinama »Sarajevski list« 5.7. 1889. godine saznajemo da je bio jedan novi most na Glinici napravljen 1886. godine: »Tako je u istom okrugu a u kotaru krupskom bilo prošlog mjeseca u predjelu Glinice i Baštra dolini kiše poput provale oblaka putovi su oko Otoke, Bužima i Vrnograča na više mjesta poplavljeni, tako je i most na cesti za Vrnograč oboren, a vodenice na potoku Glinici razvaljene, kojih ruševine onda navališe na novu ćupriju napravljenu 1886 g. i pokvariše je. Pored svega toga opet nigdje promet nije bio obustavljen osim na putu za Topusko«. A u zborniku »Sisak i Banija u revolucionarnom radničkom pokretu i ustanku 1941. godine« objavljenom u Sisku 1974. godine na stranici 656 spomenuti su neki događaji iz 1941. godine i most na rijeci Glinici: »Muslimani ustaše uspjeli su da podmuklo uspostave vezu i počnu pregovore s oko 60 ljudi iz Glinice i Bos. Bojne kod gliničkog mosta, da ih kasnije pohvataju i odvedu u Vranograč gdje su svi strijeljani u u selu Poljicama kod Vranograča«.

Na području mjesne zajednice Glinica danas još ima živih svjedoka što pamte da je u vrijeme Drugog svjetskog rata porušen jedan od mostova na Glinici, koji je povezivao sela Glinica i Pecka. Na tom istom mjestu nakon završetka Drugog svjetskog rata opet je bio napravljen most. Naravno, nije to bio jedini most na rijeci Glinici. Približno hiljadu metara uzvodno na putu koji povezuje sela Glinica i Grabovac u 70. godinama 20. stoljeća vojnici jugoslavenske narodne armije sagradili su dva drvena mosta. Ti mostovi dotrajali su u 80. godinama 20. stoljeća pa su tad zamijenjeni modernim betonskim mostovima, koji i dan danas pod imenom »Novi mostovi« odlično služe svojoj namjeni.

ILUSTRACIJA 3: Pogled na selo Glinica i mostove na rijeci Glinici iz sela Brezovo Polje oko 1980. godine. FOTO: Derviš Džebić

ILUSTRACIJA 3: Pogled sa jednog od mostova na korito rijeke Glinice u rano proljeće 2016. godine. FOTO: Husein Sejko Mekanović

Kako bilo da bilo u ratu i u miru preko mostova na rijeci Glinici prelazili su brojni znameniti ljudi. Da li je među njima bio i jedan od najznamenitijih narodnih junaka s područja općine Velika Kladuša pa i cijele Ljute Krajine, Mujo Hrnjica? Legenda kaže da je bio Mujo Hrnjica smrtno ranjen na obroncima Petrove Gore. Ako je to zaista točno onda su Mujo Hrnjica i njegov konj Đogat svakako više puta prelazili preko mostova na Glini i Glinici.

Prije nekoliko dana članovi Savjeta mjesne zajednice Glinica pokrenuli su inicijativu da se »Novi mostovi« na rijeci Glinici preimenuju u mostove znamenitih pjevača sevdalinki Nade Mamule (1927-2001) i Zaima Imamovića (1920-1994), koji su iza sebe ostavili čak deset različitih verzija sevdalinke »Mujo kuje konja po mjesecu«, inače jedne od najljepših sevdalinki uopće. Iako se o ukusima obično ne raspravlja ovdje je ipak potrebno naglasiti kako već odavno postoji uvjerenje da su baš njih dvoje i najbolje otpjevali tu divnu sevdalinku u kojoj se spominje ime velikog junaka iz Ljute Krajine.

ILUSTRACIJA 5: Jedna strana ovojnice LP ploče, koju je Nada Mamula snimila za zagrebački Jugoton 1982. godine. FOTO: http://www.sevdalinke.com/2010/11/nada-mamula-sevdalinke-zagreb-jugoton.html

ILUSTRACIJA 4: Nada Mamula, Zaim Imamović, Radmila Dimić, Josip Broz Tito i članovi njegove porodice. FOTO: http://pasaz.rs/wp-content/uploads/2016/04/Nada-mamula-Radmila-Dimic-Zaim-Imamovic-i-Brozovi2.jpg

Ovdje Vam predstavljamo deset razloga zbog kojih bi trebalo takozvane »Nove mostove« na rijeci Glinici preimenovati u »Mostove Nade Mamule i Zaima Imamovića«:

1. »Novi mostovi« spadaju među najveće, najvažnije i najbolje očuvane infrastrukturne objekte na području mjesne zajednice Glinica, koji su planirani i realizirani u 80. godinama 20. stoljeća odnosno u vrijeme dok je postojala država Titova Jugoslavija. Radi se u stvari o dva betonska mosta na putu, koji selo Glinica povezuje s naseljem Velika Kladuša, a jedan od njih predstavlja i granicu između mjesnih zajednica Glinica i Vrnograč. Dugački su oko trideset metara, a približno toliko su i udaljeni jedan od drugoga. Preimenovanje tih mostova predstavljalo bi prije svega skroman pokušaj obnove duha zajedništva odnosno bratstva i jedinstva, inače zaštitnih znakova države Titove Jugoslavije. A mostovi i jesu važan simbol spajanja ljudi i vremena.

2. Te mostove sagradili su uglavnom stanovnici općine Velika Kladuša (muslimani, pravoslavni hrišćani i rimokatolici). Osim predstavnika Općine Velika Kladuša zasluge za njihovu gradnju sigurno su imali i tadašnji »paradni konji« velikokladuškog i jugoslavenskog gospodarstva, preduzeća Agrokomerc, Saniteks i Grupex. U vezi s tim vrijedno je podsjetiti i na činjenicu da je u vrijeme gradnje »Novih mostova« počela i obnova tvrđave Muje Hrnjice na brdu iznad naselja Velika Kladuša.

3. Baš u vrijeme gradnje »Novih mostova« u njihovoj neposrednoj blizini na dvorištu područne osnovne škole u Glinici održana je kulturno-zabavna manifestacija »Raspjevana brazda« na kojoj su bile predstavljene i brojne sevdalinke. Ovdje je vrijedno posebno istaknuti i to da su još živi ljudi, koji su tad u Glinici pjevali sevdalinke »Put putuje Latif-aga«, »Ah, moj Aljo« i »Platno bijeli Sarajka djevojka«.

4. Nada Mamula i Zaim Imamović bili su najcjenjeniji pjevači sevdalinki u Titovoj Jugoslaviji. O tome na svojevrstan način svjedoči i činjenica da su sevdalinke pjevali čak i maršalu Titu. Koliko je bio popularan samo Zaim Imamović svjedoči podatak da su ljudi dolazili u Sarajevo da kupuju prve radio-aparate, te pri tom obično zahtijevali:  »ali daj mi samo onaj u kojemu je Zaim!«. Zaim Imamović inače je rođen u Mrkonjić Gradu, a Nada Mamula u Beogradu. Iako ih mnogi ljudi i dan danas vrlo rado slušaju, još uvijek u bosanskim gradovima i naseljima nema ulica, trgova i mostova, koji bi nosili njihovo ime.

5. Duh vremena u kojem su planirani i sagrađeni »Novi mostovi« na rijeci Glinici možda najbolje simbolizira jedna LP ploča, koju je Nada Mamula snimila za zagrebački Jugoton 1982. godine.

6. Danas nije moguće sasvim isključiti mogućnost da se Mujo Hrnjica i njegov konj Đogat skrivaju u sevdalinkama »Mujo kuje konja po mjesecu« i »Mujo đogu po mejdanu voda«.

7. S preimenovanjem tih mostova želimo potaknuti obnovu modernog puta Glinica-Vrnograč-Podzvizd-Velika Kladuša, čijom se sredinom umjesto nekadašnje sniježno bijele crte protežu duboke pukotine i travnato zelena crta. Podsjećamo da je baš gradnja mostova ubrzala asfaltiranje odnosno modernizaciju spomenutog puta.   

8. S preimenovanjem tih mostova želimo učiniti sve kako bi se oni i obnovili odnosno zaštitili od propadanja. Njihovom obnovom i uređenjem okoliša značajno bi se obogatila turistička ponuda na području mjesne zajednice Glinica.

9. Mostovi Nade Mamule i Zaima Imamovića podsjećali bi buduće rodove ne samo na zlatno vrijeme u kojem su sagrađeni ti mostovi, već i na nekadašnje stanovnike mjesne zajednice Glinica (muslimane, pravoslavne hrišćane i katolike). Naime, činjenica je, da su u našim selima među najčešćim muškim i ženskim imenima baš bila imena Zaim i Nada. Zaim je inače arapsko muško ime, koje ima značenje vođa i starješina, a Nada je slavensko žensko ime, koje je u tijesnoj vezi s imenicom nada. Koliko je žensko ime Nada primjerno za ime mosta na rijeci Glinici svjedoči i zadnja rečenica u znamenitom eseju »Mostovi«, koji je napisao bosanski književnik Ivo Andrić (1892-1975): »A sva je naša nada s one strane«.

10. Isto tako je činjenica da su bile sevdalinke dio »željeznog repertoara« i na 14. Krajiškom teferiču, koji je održan u selu Glinici u neposrednoj blizini »Novih mostova« 6.8. 2016. godine. Na toj najvećoj kulturno-zabavnoj i sportskoj manifestaciji, koja je u zadnjih sto godina održana na području mjesne zajednice Glinica bar tri puta čula se je i sevdalinka »Mujo kuje konja po mjesecu«.

INICIJATIVA DA TAKOZVANI »NOVI MOSTOVI« NA RIJECI GLINICI U SELU GLINICA DOBIJU IMENA PO PJEVAČIMA SEVDALINKI NADI MAMULI (1927-2001) I ZAIMU IMAMOVIĆU (1920-1994), KOJU JE SAVJET MZ GLINICA UPUTIO 21.6. 2017. GODINE UREDU KOMISIJE ZA PROSTORNO PLANIRANJE, MJESNE ZAJEDNICE, KOMUNALNE POSLOVE I EKOLOGIJU OPĆINSKOG VIJEĆA OPĆINE VELIKA KLADUŠA

Poštovani!

Nada Mamula i Zaim Imamović bili su zaista odlični i nadaleko poznati pjevači sevdalinki, a mnogi ljudi i dan danas ih vrlo rado slušaju. Isto tako je činjenica da su Nada Mamula i Zaim Imamović iza sebe ostavili čak deset različitih verzija jedne od najljepših sevdalinki, koja ima naslov »Mujo kuje konja po mjesecu«. Iako se o ukusima obično ne raspravlja ovdje je ipak potrebno naglasiti kako već odavno postoji uvjerenje da su baš njih dvoje najbolje otpjevali tu divnu pjesmu sevdalinku, koja se često dovodila u vezu i sa Mujom Hrnjicom, inače jednim od najznamenitijih narodnih junaka na području naše općine pa i cijele Ljute Krajine. Uostalom, sevdalinka »Mujo kuje konja po mjesecu« čula se je i na samom početku kulturno-zabavne i sportske manifestacije 14. Krajiški teferič, koja je održana na području mjesne zajednice Glinica 6.8. 2016. godine.

Zbog svega toga članovi Savjeta mjesne zajednice Glinica odlučili su da pokrenu inicijativu, koja ima za cilj da po Nadi Mamuli i Zaimu Imamoviću dobiju imena takozvani »Novi mostovi« na rijeci Glinici u selu Glinica. Radi se u stvari o dva betonska mosta na putu, koji selo Glinica povezuje s naseljem Velika Kladuša, a jedan od njih predstavlja i granicu između mjesnih zajednica Glinica i Vrnograč. Sagrađeni su u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća i to točno na mjestima gdje su desetak godina ranije vojnici jugoslavenske narodne armije postavili dva drvena mosta. Dugački su oko trideset metara, a približno toliko su i udaljeni jedan od drugoga. Njihovo dosadašnje ime »Novi mostovi« inače podsjeća na velike gospodarske uspjehe, koje su stanovnici mjesne zajednica Glinica (muslimani, pravoslavni hrišćani i rimokatolici) ostvarili prije tridesetak godina.

Preimenovanje tih mostova i uređenje okoliša predstavljalo bi dakle prije svega skroman pokušaj obnove duha zajedništva, koji je bio zaštitni znak države Titove Jugoslavije. A mostovi i jesu važan simbol spajanja ljudi i vremena. To su dobro znali i Nada Mamula i Zaim Imamović, a to potvrđuju i riječi znamenitog bosanskog pisca Ive Andrića (1892-1975): »Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, opštiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno i zlo«.

U nadi da će te podržati ovu našu inicijativu već unaprijed Vam se zahvaljujemo i lijepo Vas pozdravljamo!

INICIJATIVA ZA OTVARANJE MALOGRANIČNOG PRIJELAZA NA PODRUČJU MJESNE ZAJEDNICE GLINICA KOJU JE SAVJET MZ GLINICA UPUTIO 9.6. 2017. GODINE UREDU KOMISIJE ZA PROSTORNO PLANIRANJE, MJESNE ZAJEDNICE, KOMUNALNE POSLOVE I EKOLOGIJU OPĆINSKOG VIJEĆA OPĆINE VELIKA KLADUŠA

 

Poštovani!

Ovdje Vam želimo predstaviti jednu inicijativu koja ima za cilj da se uskoro na području mjesne zajednice Glinica otvori malogranični prijelaz, te na taj način stvore uslovi za njen brži i svestraniji razvoj.

Činjenica je da današnja bosansko-hrvatska državna granica nije nešto novo i sasvim slučajno na području mjesne zajednice Glinica. Naime, već prilikom sklapanja mira u Srijemskim Karlovcima 26.1. 1699. godine odlučeno je da granica između Habsburškog i Osmanskog carstva bude korito rijeke Glinice, a u historijskim dokumentima iz 1944. godine spomenuta je čak i mogućnost da zemlja Bosna postane engleski protektorat s granicom na rijekama Glinici i Glini. Od tada pa sve do danas korito Glinice predstavlja ne samo državnu već i svojevrsnu civilizacijsku granicu.

Područjem kroz koje teče taj šesnaest kilometara dugačak pritok rijeke Gline u srednjem vijeku vladali su mađarski kraljevi. To se lijepo vidi i iz darovnice mađarskog kralja Andrije II. cistercitskom samostanu Blažene Djevice Marije u naselju Topusko. U toj darovnici iz 1211. godine (koja je inače sačuvana samo u prijepisu) navedeno je pedeset velikih zemljišnih posjeda Gorske županije, a među njima je i posjed Raten uz rijeku Glinicu (lat. »terra Raten super fluvium glinyza«). Cistercitski redovnici kojima je kralj Andrija II. darovao sve spomenute posjede zapravo su pripadnici reformirane grane rimokatoličkog, benediktinskog reda, a u Topusko su došli još 1205. godine iz francuske cistercitske opatije Clairvaux. Pod geslom moli i radi (lat. »ora et labora«) oni su puna tri stoljeća posredovali lokalnom stanovništvu tekovine evropske kulture te tako ostvarili jak društveni utjecaj. Zaslužni su za razvoj poljoprivrede i obrta, a naročito za upravljanje vodenim resursima (mlinarstvo i ribarstvo). Ugled njihovog samostana temeljio se je i na statusu vjerodostojnog mjesta (lat. »locus credibilis«) što znači da je samostan posjedovao društveno prihvaćeno i verificirano pravo svjedočenja u različitim privatnim i javnim transakcijama. Pošto su raspolagali i sa značajnim materijalnim bogatstvima vrlo često bili su na meti različitih pljačkaša. Zadnji cistercitski redovnici otišli su iz naselja Topusko 1521. godine, a glavni razlog za njihovu selidbu bili su osvajački pohodi Turaka Osmanlija.

Koliko su cisterciti stvarno utjecali na transformaciju povijesnih područja koja se tek od vremena potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima odnosno od kraja sedamnaestog stoljeća u sačuvanim dokumentima nazivaju Banija (Banovina) i Kordun? Zanimljivo je da je točno pet stoljeća nakon njihovog dolaska u Topusko od francuske riječi za vrpcu, red i niz (fr. »cordon«) nastao naziv Kordun i to kao zajedničko ime za niz stražarnica koje su priječile prolaz Turcima Osmanlijama prema Habsburškom carstvu, a rijeka Glinica predstavljala je prirodnu granicu između Korduna i Banije. Osim crkve Svetog Luke Evanđeliste na brdu Veliki Budrimić (Budimerić), koja je spomenuta u jednom popisu crkava Gorske županije iz 1501. godine, te brojnih mlinova na rijeci Glinici i njenim pritocima u vezu s cistercitima moguće je dovesti i nekadašnji javni pašnjak odnosno oko pet stotina hektara velik posjed s nazivom Gmajna, koji se nalazi u srcu mjesne zajednice Glinica. Da je taj posjed (slično kao i brojni istoimeni posjedi u Sloveniji i Hrvatskoj) zaista srednjovjekovni relikt vidi se i po njegovom imenu iza kojeg se kriju njemačke riječi »gemeinsam« i »Gemeinde«. O značaju cistercita za područje kroz koje teče rijeka Glinica svjedoči uostalom i grb mjesne zajednice Glinica iz 2016. godine, inače rad slovenske akademske slikarke Marije Prelog i bosanskog povjesničara umjetnosti Huseina Sejke Mekanovića. Naime, na tome grbu ispod zmijolike rijeke Glinice vidimo simbol sela Bukovlje, bukov list, koji u stvari predstavlja i pero, čijom je zlatnom tintom istaknuta godina prvog spomena rijeke Glinice u historijskim izvorima odnosno godina nastanka darovnice mađarskog kralja Andrije II. cistercitskom samostanu Blažene Djevice Marije u naselju Topusko. Da se zna da se rijeka Glinica u historijskim izvorima spominje prije svih naselja na području današnje Ljute Krajine, te da zaista nisu sasvim slučajno na svom putu prema Jadranskom moru baš preko nje prelazili brojni predstavnici hrvatskog i mađarskog plemstva. Krajem sedamnaestog i na početku osamnaestog stoljeća do Glinice prema naselju Topusko često su putovali i pravoslavni Vlasi na čelu sa svojim popom, koji je poznat kao Demo. Tako na primjer na području mjesne zajednice Glinica i danas postoji više katastarskih čestica koje nose naziv po popu Demi, a u novije vrijeme spomenuti pop smatra se i rodonačelnikom porodice Demić. Istim putem (iz Velike Kladuše i okolnih naselja) išli su i uskoci koji su 1736. godine opljačkali znameniti cistercitski samostan Kostanjevica na Krki u današnjoj Sloveniji. U tridesetim godinama dvadesetog stoljeća bio je napravljen čak i nacrt za nikad izgrađenu željezničku prugu Topusko-Vrnograč. Vrijedno je spomenuti i to da je u noći 24/25 maja 1944. godine kod Kamenog mosta na rijeci Glini u neposrednoj blizini današnje bosansko-hrvatske državne granice smrtno je ranjen Ibrahim Mržljak Mali (rođen 1924. godine).

I nakon završetka Drugog svjetskog rata bilo je jako puno ljudi s područja općine Velika Kladuša koji su preko rijeke Glinice putovali od  prema naselju Topusko i dalje u svijet. O tome je lijepo pisao i hrvatski povjesničar Filip Škiljan u članku s naslovom »Cazinska krajina i svakodnevni život krajiške obitelji u prvoj polovini 20. stoljeća«, objavljenom inače 2011. godine u zagrebačkom zborniku »Cazinska Krajina u XX stoljeću«: »Za stanovnike Cazinske krajine 'svijet' je, nakon Drugog svjetskog rata, bio Slovenija. Tako je Muhamed Đogić otputovao vlakom iz Topuskog u Karlovac 1958. godine (dakle s 19 godina), a potom autobusom u Ljubljanu. 'Otac mi je branio da idem u Sloveniju. Ali susjedi su išli i zaradili odijela pa sam i ja htio. Imao sam kofer od papira i u njemu mi je majka napravila masnicu (pita maslenica) i kokoš. Bilo mi je teško i plakao sam'. Iz Slovenije je došao 1960. godine s kaputom i hlačama od samta. 'Međutim, žene su govorile kako sam slabo obučen, jer nisu znale što je samat'. I Hasib Dukić je vrlo mlad otišao u 'svijet'. Pješice je išao od Vrnograča do 'Kamenog mosta' na rijeci Glini, a odonuda je 'štopao' dalje. Ponekad je direktno išao na željezničku stanicu u Topusko kroz šume, i za to mu je trebalo od Vrnograča oko tri sata«. Sasvim je sigurno da bi ljudi i danas putovali tim drevnim putem kad bi bio uređen malogranični prijelaz. Prema našim podacima samo stanovnici s područja mjesne zajednice Glinica imaju na drugoj strani državne granice oko sedamdeset hektara različitih zemljišnih posjeda. Za taj malogranični prijelaz zainteresirani su i stanovnici drugih velikokladuških mjesnih zajednica, a interes za njegovo otvaranje postoji i na području općine Topusko. Podsjećamo Vas da je naselje Topusko od Zagreba udaljeno sedamdeset kilometara, te da je u cijelom svijetu poznato po svojim termalnim izvorima i lječilišnom (zdravstvenom) turizmu. Moguće je da bi malogranični prijelaz na području mjesne zajednice Glinica u velikoj mjeri rasteretio čak i granični prijelaz Maljevac.

U nadi da će te podržati ovu našu inicijativu već unaprijed Vam se zahvaljujemo i lijepo Vas pozdravljamo!