sobota, 27. februar 2016

       PERUNDAN, ILINDAN, ALIĐUN i KRAJIŠKI TEFERIČ U MJESNOJ ZAJEDNICI GLINICA



»Hej Slaveni, jošte živi,
riječ naših djedova,
dok za narod srce bije
njihovih sinova.
Živi, živi duh slavenski,
živjet će vjekov'ma,
zalud prijeti ponor pakla,
zalud vatra groma...«.
(Dio himne Titove Jugoslavije)


Na području velikokladuške mjesne zajednice Glinica krajem mjeseca jula i početkom mjeseca augusta ove godine bit će održana kulturno-zabavna i sportska manifestacija 14. Krajiški teferič. I baš to je glavni razlog zbog kojeg ovdje želimo nešto opširnije objasniti porijeklo i značenje riječi teferič. Naime, dosad se je često spominjalo da se u stvari radi o arapsko-perzijskoj riječi, kojom su se u zemlji Bosni, a i u njenom susjedstvu označavali izlet u prirodu i općenarodno veselje (zabava). Riječ teferič zaista ima slično značenje kao i tuđica piknik. Zanimljivo je da je ona u vrlo tijesnoj vezi s pradavnim narodnim vjerovanjima, koja su starija čak i od monoteističkih religija islama i kršćanstva. O tome uostalom svjedoči i činjenica da je teferič sastavni dio tradicije ne samo muslimana već i pravoslavnih hrišćana i rimokatoličkih kršćana.

Pogled na sela Glinica i Brezovo Polje (foto: Derviš Džebić)

Poplave rječice Glinice, februar 2016. godine (foto: Asmir Melkić)


Posebno je potrebno naglasiti da je prava historijska pozadina takozvanog velikog teferiča jedan praznik u čast pobjede slavenskog vrhovnog boga neba i zemlje Peruna nad njegovim vječnim protivnikom, vladarem podzemlja i vode Velesom. Taj praznik poznat je kao Perundan odnosno Perunov dan. Nije sasvim slučajno to što se spomenuti praznik nalazi baš u najtoplijem dijelu godine. Naime, bog Perun je dobio nadimak Gromovnik zato što je bacao gromove i munje na svojeg ljutog protivnika sa likom zmije odnosno zmaja. U tim mitskim dvobojima kao znak Perunove pobjede nad Velesom smatrana je kiša, koja je u dugim i vrućim ljetnim danima omogućila opstanak vegetacije, te uopće života na zemlji. Sukobi Peruna i Velesa bili su ciklični i ponavljali su se svake godine. Njih nije moguće tumačiti kao borbu između dobra i zla. Poraženi Veles obično je presvlačio svoju staru zmijsku kožu i na taj način uvijek dobio novi život. Tako su se smjenjivala i godišnja doba. Bog Perun kao Gromovnik, kojem su Slaveni žrtvovali volove, pijetlove i druge životinje spomenut je u djelu znamenitog bizantinskog kroničara Prokopija iz Cezareje (6. stoljeće) i u kronici ruskog svećenika Nestora (12. stoljeće). Često je imao lik sokola odnosno orla, a predstavljen je i kao bradati starac sa sjekirom u ruci. U njegovu kočiju bio je upregnut jarac. Pod temeljima pravoslavnog samostana Peryn u ruskom gradu Novgorodu u dvadesetom stoljeću otkriveni su ostaci staroslavenskog svetišta posvećenog bogu Perunu. Radi se o svetištu okruglog oblika, koje je imalo čak osam apsida, a bilo je opremljeno oltarima za prinošenje žrtava i kipovima. Neki istraživači pretpostavili su da je u osnovi tog svetišta jako izražena simbolika broja devet u tijesnoj vezi s Perunom i njegovim sinovima. Najmlađem Perunovom sinu bilo je ime Jarilo (Jarovit) i on je često poistovjećivan sa kršćanskim zaštitnikom plodnosti Zelenim Jurjem, kojem su u sušnim razdobljima Slaveni pjevali pjesme i molili ga da donese kišu. U Bosni i u susjednim zemljama ime boga Peruna još uvijek nosi više toponima: u većini slučajeva radi se o visokim brežuljcima, brdima i planinskim vrhovima. Sačuvano je čak i narodno vjerovanje da biljka perunika (lat. Iris germanica) raste baš na mjestima gdje je bog Perun bacao gromove i munje. U nekim dijelovima, Bosne, Crne Gore i Hrvatske perunika se zove i bogiša (božji cvijet), a u staroslavenskoj mitologiji Perunika je jedna Perunova sestra i žena. Sa Perunom se još povezuju hrast i lijeska, a moguće je da mu je bila posvećena i kopriva (žara). Do takvog zaključka vodi uostalom i narodna poslovica »Neće grom u koprive«.

Perunovo svetište, Novgorod (foto: http://www.gukmztp.ru/eng_Forest.html)


Perunika (foto: https://hr.wikipedia.org/wiki/Perunika)



U vrijeme pokrštavanja Slavena u srednjem vijeku predstavnici kršćanske Crkve trudili su se da isticanjem sličnih osobina kršćanskih mučenika i svetaca potisnu narodno sjećanje na stara slavenska božanstva. Tako su i mnoge osobine boga Peruna pokušali prenijeti na kršćanskog Boga Oca, arkanđela Mihaela, Svetog Vida i Svetog Jurja. Neke Perunove osobine dobio je i starozavjetni prorok Sveti Ilija, te postao zaštitnik od groma i vatre. Rimokatolički kršćani slave blagdan Svetog Ilije odnosno Ilindan 20. jula po gregorijanskom kalendaru, a pravoslavni hrišćani 2. augusta po julijanskom kalendaru. Pošto je bio Sveti Ilija na nebo uzdignut u vatrenoj kočiji, koju su vukli vatreni konji, ljudi su vjerovali da je još živ. Čak su i grmljavinu objasnili kao tutanj kopita njegovih konja, a grmljavinu na Ilindan smatrali su kao znak da lješnjaci neće dozoriti. Blagdan Svetog Ilije naročito je važan kao kalendarski međaš. Naime, nakon Ilindana obično je prestalo kupanje u rijekama. S tim u vezi vrijedno je spomenuti i poslovicu »Od Svetog Ilije, sunce sve milije«, te vjerovanje da je na Ilindan dopodne ljeto, a popodne jesen. Poglavar rimokatoličke Crkve, papa Benedikt XIV. (1740-1758) proglasio je Svetog Iliju za zaštitnika naroda u Bosni i ubrzo zatim izgovorio riječi: "Kakav narod-takav svetac".

Zanimljivo je da je Ilindan, koji se slavi 2. augusta po julijanskom kalendaru dobio tursko ime Aliđun (Alijin dan), te postao praznik bosanskih muslimana. To se je dogodilo u vrijeme dok je bila Bosna dio Osmanlijskog Carstva odnosno u vrijeme islamizacije njenih stanovnika, a o tome na svojevrstan način svjedoči i stara poslovica "Do podne Ilija, od podne Alija". Dakle, Svetog Iliju zamijenio je Alija odnosno Ali ibn Ebu-Talib (600-661), kojeg muslimani suniti smatraju četvrtim pravednim kalifom, a muslimani šiiti prvim imamom i prvim pravednim kalifom. Bilo kako bilo, staroslavenska tradicija i kult boga Peruna došli su do izraza i u muslimanskom svetkovanju Aliđuna. Naime, kao sastavni dijelovi obreda dozivanja kiše bile su i takozvane »kišne dove« na starim muslimanskim mezarjima, te na srednjovjekovnim nekropolama stećaka. Osim toga, na Aliđun bosanski muslimani odlazili su na najveća brda, te tamo sve do jutra molili se Svevišnjem Allahu, palili vatre, pucali iz pušaka, jeli, pili, te igrali u kolu i pjevali. Tako su se na primjer sarajevski muslimani okupljali na brdu Trebeviću, a muslimani iz naselja Zenica odlazili su na brdo poznato pod imenom Lastavica. Slično kao i Ilindan važan kalendarski međaš bio je i Aliđun. To se vidi i iz narodnih poslovica »Do Aliđuna prahom, od Aliđuna kalom« i »Aliđun za leđa, kaput na leđa«. Kakav je značaj za datiranje različitih događaja imao Aliđun vidi se uostalom i iz činjenice da se je dova kod Djevojačke pećine u Brateljevićima kod Kladnja, uvijek održavala posljednjeg utorka pred Aliđun.

Slavenski običaji vezani za Perundan, Ilindan i Aliđun posebno su dolazili do izraza na velikim narodnim vašarima i s njima tijesno povezanim cjelodnevnim teferičima, koji su obično trajali sve do kasno u noć. Tu su se veselile i zabavljale široke narodne mase. Dio te atmosfere i danas je moguće bar malo osjetiti u stihovima pjesme sevdalinke poznate pod naslovom »Na teferič pošla nana«:

»Na teferič pošla nana
s unucima i snahama.
"Hajde, nano, bona, nano,
da igramo i pjevamo."
"Nit' me zov'te nit' umijem
nit' vam pjesme razumijem.
Haj, nekada je i nana pjevala,
c'jela me je Herceg-Bosna znala.
Jagmiše se momci sa svih strana
na konjima do mog babe hana.
Vaktile se sijelilo
uz sazove i daire,
pjevale se pjesme stare,
a daire zveketale.
Tugo moja, moji dani,
čini mi se: sve bî lani.
Haj, pa zar nije poslušati dika:
kršni momci, divna sevdalinka!
Svaka riječ u med se pretvara,
na spomenu duša se odmara.
Da još jednom vidim momke
kako dobre jašu ate,
suhom svilom pokrivene,
a kadifom nakićene,
da su vitki kao srne,
a vilene kao vile.
Haj, da im guste grive zavihore,
pod nogama kopite da hore
da zavrište i konji i momci,
čini mi se: podmladila bih se!«.

Kao jedan od najzanimljivijih dijelova teferiča moguće je označiti junačke igre u kojima su vrlo često sudjelovali i pripadnici različitih vjeroispovijesti. Na taj način oni su predstavljali običaje iz svojeg zavičaja. Osim toga, na teferiču su se mogle vidjeti i borbe volova i konjske trke. Među najglasovitije teferiče ubraja se i onaj što je 2. augusta održavan u selu Gerzovo kod Šipova odnosno u blizini turbeta znamenitog bosanskog epskog junaka Alije Đerzeleza iza kojeg se skriva stvarna historijska osoba Gurz Ilyas (15. stoljeće). Stvarne historijske osobe i teferiči u gradu Banja Luka opjevani su u pjesmi sevdalinki s naslovom »Put putuje Latif-aga«:

»Put putuje Latif-aga,                                
sa jaranom Sulejmanom:
moj jarane Sulejmane,
je l ti žao Banja Luke,
banjalučkih teferiča,
kraj Vrbasa akšamluka,
đul-mahale Đumišića,
i jalije Tetarića,
lijepe Fate Maglajlića?«.

Zbog Perundana, Ilindana i Aliđuna čak i neki brežuljci u Bosni zovu se Mali teferič i Veliki teferič. Izgleda da je bilo sličnih narodnih običaja odnosno skupova i na području velikokladuške mjesne zajednice Glinica. Naime, između sela Brezovo Polje, Glinica i Pecka odnosno u neposrednoj blizini brežuljka Previzovica nalazi se jedan proplanak, koji se zove Kolište. I baš na tom proplanku stanovnici okolnih sela su igrali u kolu odnosno plesali, pjevali i zabavljali se. Posebno je potrebno istaknuti da su Kolište i Previzovica dijelovi jednog velikog zemljišnog posjeda. Radi se u stvari o javnom pašnjaku i srednjovjekovnom reliktu, koji je bio nakon Drugog svjetskog rata nacionaliziran, te pošumljen nekim vrstama bora. U literaturi je taj posjed poznat pod imenom Gmajna (Gmajina). Njegovo ime nastalo je inače od njemačkih riječi »gemeinsam« (opći, javni, zajednički) i »Die Gemeinde« (općina, komuna). Stanovnici sela Brezovo Polje, Glinica i Pecka umjesto naziva Gmajna upotrebljavali su iskvareni oblik Majna odnosno Majine: na žalost, još samo oni najstariji sjećaju se golemog prostora za ispašu krava, konja, koza, ovaca i svinja na kojem se samo ponegdje moglo vidjeti i stablo hrasta. Prvobitno se je Gmajna rasprostirala na približno hiljadu hektara zemljišta, a danas je upola manja. Takvih posjeda inače ima dosta na teritoriju nekadašnjeg njemačko-rimskog Carstva, a naročito na tlu današnje Republike Slovenije. Osim toga, gmajna je općeslavenski izraz za po obliku i sadržaju jasno određen posjed, čiji korijeni sežu sve do prahistorijskog plemenskog uređenja, podjele zemljišnih posjeda i nastanka prvih sela.


Pogled na Previzovicu iz sela Glinica (foto: Asmir Melkić)



Pogled na Previzovicu iz sela Brezovo Polje (foto: Husein Sejko Mekanović)

Gmajna predstavlja važan simbol mjesne zajednice Glinica. Ta mjesna zajednica nastala je inače 1978. godine. Po površini (27,67km²) i po broju stanovnika (1258), te vremenu u kojem je nastala ubraja se među najmanje i najmlađe mjesne zajednice u općini Velika Kladuša. Od naselja Velika Kladuša udaljena je dvadesetak kilometara, a graniči se sa Republikom Hrvatskom odnosno Europskom Unijom, te velikokladuškim mjesnim zajednicama Bosanska Bojna, Podzvizd i Vrnograč. Dobila je ime po istoimenoj rječici i selu, a sastavni dijelovi su joj još i sela Brezovo Polje, Bukovlje, Pecka i Poljana.

Područje mjesne zajednice Glinica u srednjem vijeku pripadalo je po svoj prilici u cjelosti cistercitskom samostanu Blažene Djevice Marije u današnjem hrvatskom naselju Topusko. Naime, zemljišni posjed uz korito rječice Glinice, koji se zvao Raten (»...terra Raten super fluvium glinyza...«) nalazi se u listini mađarskog kralja Andrije II. (1205-1235) iz 1211. godine, i to baš kao posjed spomenutog cistercitskog samostana. To je inače i najstariji spomen rječice Glinice u sačuvanim historijskim izvorima. Ona je nastala spajanjem potoka Bužimnica i Stabandža. Dugačka je dvadesetak kilometara, a ulijeva se u najveću rijeku na Baniji (Banovini), Glinu. Nekad je Glinica predstavljala prirodnu granicu između Banije i Korduna, a sasvim malim dijelom korito joj je i današnja bosansko-hrvatska državna granica. Činjenica je, da su na ogromnom prostoru gdje danas žive Slaveni sasvim rijetki hidronimi s tim imenom. Ime rječice Glinice očito je u tijesnoj vezi s imenom rijeke Gline, ali i s imenom rijeke Glan, koja teče kroz austrijski grad Klagenfurt i dio pokrajine Koruške. Naime, koruški Slovenci (Slaveni) dali su toj rijeci ime Glina još u ranom srednjem vijeku, a u dvadesetom stoljeću njeno ime Glan stručnjaci su povezali s antičkim keltskim vodenim božanstvom Glanus. Zanimljivo je, da i u drugim dijelovima Europe postoje hidronimi, koji su u vrlo tijesnoj vezi s vodenim božanstvom Glanus i drugim antičkim keltskim božanstvima.

Na području sela Glinica u srednjem vijeku bio je zemljišni posjed plemena Budimerić. Taj posjed je imao status sudčije, a to znači da je na njemu djelovao odnosno rezidirao sudac. Zanimljivo je, da je od kraja šesnaestog do kraja devetnaestog stoljeća (odlaskom rimokatoličkih kršćana i dolaskom pravoslavnih hrišćana) naziv posjeda Budimerić iskvaren i on je danas poznat uglavnom kao Mali Budrimić i Veliki Budrimić. Zaista je šteta što na brdu poznatom kao Veliki Budrimić nisu bila izvršena ozbiljna arheološka istraživanja ruševina crkve Svetog Luke, koja se spominje 1501. godine u popisu župa gorskog arhiđakonata. To je dosad jedini poznati sakralni objekat na području mjesne zajednice Glinica.

Zbog rata između Habsburškog i Osmanlijskog Carstva u zadnjoj četvrtini sedamnaestog stoljeća i u prvom desetljeću osamnaestog stoljeća sela uz rječicu Glinicu gotovo sasvim su opustjela. Nova državna granica između spomenuta dva Carstva uređena je nakon sklapanja mira u Srijemskim Karlovcima u mjesecu januaru 1699. godine, a dio te granice bilo je i korito rječice Glinice.

Na Baniji, Kordunu i u Cazinskoj krajini u ljetnim mjesecima 1941. godine velikokladuški komunisti Ante Tono Hrovat, Mile Dejanović i Husein Huska Miljković organizirali su narodni ustanak protiv fašista i nacista. I baš u selu Glinica na Ilindan 1941. godine (nakon čitanja proglasa Komunističke partije Jugoslavije o dizanju narodnog ustanka) sluge fašista i nacista uhvatile su Antu Tonu Hrovata, Milu Dejanovića, te još neke komuniste. Bijegom se uspio spasiti samo Husein Huska Miljković. Bilo kako bilo, u selu Glinica od kraja januara do prvih dana marta 1942. godine boravio je istaknuti hrvatski komunist Ivan Šibl. Na temelju stvarnih događaja u selima Bojna, Glinica i Vrnograč zabilježenih u Šiblovom ratnom dnevniku filmski režiser Antun Vrdoljak snimio je 1969. godine jedan od najboljih jugoslavenskih ratnih filmova. Film je poznat pod naslovom »Kad čuješ zvona«, a glavne uloge u filmu imali su i neki vrlo ugledni jugoslavenski glumci: Boris Buzančić, Pavle Vujisić, Boris Dvornik, Ivica Vidović i Fabijan Šovagović.

Na području mjesne zajednice Glinica već stoljećima ljudi su se bavili uglavnom, stočarstvom, zemljoradnjom i pčelarstvom. O tome uostalom svjedoče i brojni toponimi s imenima »Livada«, »Poljana«, »Polje«, »Rudine« i »Tratine«. Na žalost, po mnogim ekonomskim, kulturnim i socijalnim parametrima Glinica danas spada među najnerazvijenije i najugroženije velikokladuške mjesne zajednice. Kao najozbiljnije probleme s kojima su se u zadnjih dvadeset godina suočavali njeni stanovnici vrijedno je istaknuti infrastrukturu (elektroopskrbu, kanalizaciju, puteve, vodovod itd.), zagađenje rječice Glinice i otuđenje imovine nekadašnjeg poduzeća »SOUR Agrokomerc«. Takvom stanju znatno je doprinijela i činjenica da je od 1992. do 1995. godine gotovo polovina stanovnika uglavnom za stalno napustila njeno područje. Broj stanovnika drastično se smanjio naročito u selu Glinica.

Na kraju ovog zapisa želimo još samo podsjetiti da su na području mjesne zajednice Glinica sve do 1992. godine živjeli muslimani, pravoslavni hrišćani i rimokatolički kršćani, a danas su tu muslimani, te svega nekoliko pravoslavnih hrišćana. Baš zbog toga nam je velika želja da na 14. Krajiškom teferiču u Glinici ove godine budu prisutni i muslimani i pravoslavni hrišćani i rimokatolički kršćani, a s njima i brojni lijepi slavenski običaji vezani za Perundan, Ilindan, Aliđun i Krajiški teferič.





                                                               Literatura



Špiro KULIŠIĆ, Značaj slovensko-balkanske i kavkaske tradicije u proučavanju stare slovenske religije (II), ANUBIH Knjiga XI, Centar za balkanološka ispitivanja, Knjiga 9, Sarajevo 1973.

Miroslav NIŠKANOVIĆ, Ilindanski dernek kod turbeta Djerzelez Alije u Gerzovu. Novopazarski zbornik, II., Novi Pazar 1978, str. 165. 

Muhamed HADŽIJAHIĆ, Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini, POF 28-29, Sarajevo 1980, str. 301-331.

Myroslava T. ZNAYENKO, The gods of the ancient Slavs: Tatishchev and the beginnings of Slavic mythology; Slavica, 1980.

Robert GRAVES, New Larousse Encyclopedia Of Mythology; Crescent, 1987. Muhamed HADŽIJAHIĆ, Porijeklo bosanskih muslimana, Sarajevo 1990. 

Vitomir BELAJ, Hod kroz godinu, Zagreb, 1998.

William Francis RYAN, The Bathhouse at Midnight: An Historical Survey of Magic and Divination in Russia; Pennsylvania State University Press, 1999.

Milenko S. FILIPOVIĆ, Život i običaji narodni u Visočkoj nahiji, Visoko 2003.

Mark YOFFE-Joseph KRAFCZIK, Perun: The God of Thunder; Peter Lang Publishing, 2003.

Esad DURAKOVIĆ, Staroslavenski običaji u narodnoj religiji i kulturi Bošnjaka: http://behar.hr/staroslavenski-obicaji-u-narodnoj-religiji-i-kulturi-bosnjaka/#

Husein S. MEKANOVIĆ, Gmajna u mjesnoj zajednici Glinica: http://glinicamz.blogspot.ba/2015/12/gmajna-u-mjesnoj-zajednici-glinica.html