ZAŠTO JE 23. FEBRUAR DAN OPĆINE VELIKA KLADUŠA? 

Danas ovdje namjeravamo odgovoriti na pitanje zašto je 23. februar Dan općine Velika Kladuša i zato Vas moramo podsjetiti na neke burne događaje iz Drugog svjetskog rata. Naime, točno tri stotine godina nakon što je Vuk Frankopan Tržački u svojem izvještaju spomenuo turskog harambašu Muju Hrnjicu, naselje Velika Kladuša našlo se je unutar granica jedne naci-fašističke državne tvorevine, a ubrzo zatim brojni stanovnici tog naselja bili su zvjerski mučeni, ubijeni i pokopani u masovnim grobnicama. Kao najzloglasnija stratišta na području današnje općine Velika Kladuša dokumentirani su pravoslavna crkva u Velikoj Kladuši, protivtenkovski jarak na posjedu poznatom kao Mehino Stanje, te lokaliteti s nazivima Kanal, Požar i Poljice.      

Približno mjesec dana nakon što je nacistička Njemačka počela vojnu operaciju pod nazivom Barbarossa odnosno napala Sovjetski Savez, članovi ćelije Komunističke partije Jugoslavije u Velikoj Kladuši Fadil Šerić, Tono Hrovat, Huska Miljković, Milan Pilipović, Omer Duranović, Pero Šaša i Mile Dejanović počeli su organizirati oružani narodni ustanak protiv fašista, nacista i njihovih sluga. Tono Hrovat i Milan Pilipović čak su zamislili i veliku zastavu prve komunističke države na svijetu, kako se vijori u slobodnoj Velikoj Kladuši. Spomenutu zastavu napravila je sestra Tone Hrovata, Kata. Međutim, već u mjesecu augustu 1941. godine, zbog sigurnosti članova svoje porodice, Kata je bila prisiljena da uništi tu crvenu zastavu sa srpom i čekićem. Naime, njen brat je izgubio život u nepojašnjenim okolnostima, a Milan Pilipović je strijeljan u Bihaću 22. augusta 1941. godine. O tome svjedoče i memoari Kate Hrovat.

Ipak, unatoč svim nedaćama iz dana u dan sve više je dolazio do izražaja žilavi partizanski otpor okupatorima i njihovim slugama, kojim je rukovodila Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa Josipom Brozom Titom. Među prve veće akcije antifašista moguće je ubrojiti i rušenje dijela telegrafske mreže, koji je povezivao Veliku Kladušu i Pećigrad u decembru 1941. godine. Već u januaru 1942. godine Titovi partizani bili su u Vojniću i u Vrginmostu, a njihovo djelovanje osjetilo se je i na širem području današnje općine Velika Kladuša. Tako su na primjer kod sela Batnoga 9. februara 1941. godine zarobili oko četrdeset italijanskih vojnika, te dosta oružja, municije i hrane. U prvoj polovini februara 1942. godine izvršili su i jedan napad na Vranograč. U tom inače neuspješnom pokušaju sudjelovao je i hrvatski komunist Ivan Šibl, koji je iz Zagreba došao u sela Bojna i Glinica. Kao politički komesar Bojanske čete, a i kasnije Ivan Šibl je pisao ratni dnevnik u kojem je spomenuo i Veliku Kladušu. Po njegovim dnevničkim zapisima, nastalim na području današnje općine Velika Kladuša, snimljena su čak dva znamenita jugoslavenska filma, inače poznata pod naslovima »Kad čuješ zvona« i »U gori raste zelen bor«. Sve te ovdje nabrojene aktivnosti Titovih partizana prouzrokovale su povlačenje okupatora i njegovih sluga iz naselja Velika Kladuša, koji su izgleda najviše strahovali da bi se u hladnim zimskim danima mogli naći u čvrstom partizanskom obruču. U takvim okolnostima se je Velika Kladuša kao zlatna jabuka sasvim iznenada našla u rukama partizana iz čete Kordunaša Dušana Vergaša. To se je dogodilo 23. februara 1942. godine. Zanimljivo je da su se u naselju Titovi partizani uspjeli zadržati točno dvadeset i tri dana, a u to vrijeme bilo je dokumentirano i nekoliko kulturno-zabavnih, te političkih manifestacija. Već 24. februara ispred starog hotela Bosna održan je veliki narodni zbor na kojem su govorili komandant vojne uprave mjesta Huska Miljković i Vjekoslav Holjevac, a brojni Kladušani bili su i u veselom partizanskom kolu u kojem je odjekivao stih »Kordun, Bosna, Banija i Lika, to je Tito čvršće od čelika«. Ubrzo zatim, članovi Komunističke partije formirali su Narodno-oslobodilački Odbor i Prvu muslimansku četu, a za njihovo djelovanje bili su odgovorni Hasan Pajazetović i Huska Miljković. Partizanski redovi bili su popunjeni, a neke djevojke kao što su Hadžera, Minka i Đulka Talakić stale su rame uz rame sa mladićima. Najvažniji politički događaj u Velikoj Kladuši svakako je Druga konferencija Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Karlovac, koja je održana od 12. do 14. marta 1942. godine. Na toj konferenciji prisustvovalo je pedesetak delegata. Među njima bili su i Vlado Popović, Vladimir Bakarić, Marko Belinić, Milutin Baltić, Vjekoslav Holjevac, te kao gosti i mnogi Kladušani. O tome uostalom svjedoče i memoari Zuhdije Žalića.

Iako su se zadnji Titovi partizani povukli iz Velike Kladuše 18. marta 1942. godine, njihove značajnije akcije bile su zabilježene i u aprilu i u julu 1942. godine. Duh partizanstva bilo je zaista teško uništiti. O tome na svojevrstan način svjedoči i hapšenje pedesetak aktivista partizanskog pokreta u Velikoj Kladuši 12. augusta 1942. godine. Cijelo područje današnje općine Velika Kladuša je  7. novembra 1942. godine postalo dio partizanskog teritorija od Sanskog Mosta do Knina i od Karlovca do Prozora odnosno dio znamenite »Bihaćke Republike« u kojoj su na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću 26. novembra 1942. godine udareni temelji i bosanskoj i jugoslavenskoj državnosti. Zbog svega toga, u prvoj polovini mjeseca januara 1943. godine okupatori i njihove sluge odlučili su da vojno slome Bihaćku Republiku odnosno »Titoland«, kako su je sami zvali, i to u okviru operacije »Weiss«, Titovim partizanima inače poznate kao »Četvrta ofanziva«. Inicijatori i glavni koordinatori te vojne operacije bili su njemački general Aleksander Löhr i italijanski general Mario Roatta, koji su mobilizirali čak oko sto pedeset hiljada vojnika. Među njihovim prvim žrtvama bili su partizanski aktivisti u Vranograču Ale Elezović, Suljo Kuduzović, Ibrahim Sadiković, Osman Ikanović i Mustafa Ikanović, te imam vranogračke džamije, Smail Buljubašić, čiji je lik ovjekovječen na jednoj umjetničkoj slici Aleksandra Lucijana, danas izloženoj u vijećnici općine Velika Kladuša. Naravno, čak ni operacija »Weiss« nije mogla uništiti partizanski pokret, a najveću štetu nanijela mu je u stvari poznata okupatorska deviza »zavadi pa vladaj«, jer je prouzrokovala krvav bratoubilački rat i među stanovnicima Cazinske Krajine. Nakon potpunog sloma velikih vojnih operacija »Weiss« i »Schwarz« u dolinama rijeka Neretve i Sutjeske, krajem 1943. i početkom 1944. godine je brojnim Bosancima bilo već prilično jasno da će okupatori i njihove sluge izgubiti rat, koji su započeli. O tome uostalom svjedoče historijski dokumenti u kojima je spomenuta čak i mogućnost da zemlja Bosna postane engleski protektorat s granicom na rijekama Glini i Glinici. Ubrzo zatim u nepojašnjenim okolnostima Huska Miljković je bio smrtno ranjen, a okupatore i njihove sluge od poraza nije više mogla spasiti ni vojna operacija »Konjićev skok« u Drvaru 25. maja 1944. godine. Posebno je potrebno istaknuti da je dan prije završne faze te operacije u blizini Kamenskog mosta kod Glinice bio smrtno ranjen dvadesetogodišnji Ibrahim Mržljak-Mali. On je u stvari i jedini Titov partizan s područja općine Velika Kladuša, koji je proglašen za jugoslavenskog narodnog heroja. Baš u to vrijeme doživjele su veliku afirmaciju i bosanska i jugoslavenska državnost. O tome uostalom svjedoče Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a, koje je održano u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. godine i Drugo zasjedanje AVNOJ-a, koje je održano u Jajcu 29. novembra 1943. godine. Na Drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a u Sanskom Mostu od 30. juna do 2. jula 1944. godine bili su aktivni i delegati s područja općine Velika Kladuša i cijele Cazinske Krajine, a među njima bili su Hamdija Pozderac, Mahmut Zulić-Adže, Sulejman Topić, Hašim Abdić, Ešref Badnjević, Sajto Dilić, Suljo Grahović, Hasan Bataković, Halil Šakanović, Ubeid Mujagić, Zdravko Vajagić, Adem Hercegovac i drugi delegati.

Zanimljivo je da su Titovi partizani gotovo bez borbe i zadnji put ušli u naselje Velika Kladuša 13. decembra 1943. godine. U vezi s tim posebno bode u oči podatak objavljen u monografiji Aleksandra Ravlića s naslovom »Velika Kladuša kroz stoljeća«, da je bila Velika Kladuša u vrijeme naci-fašističke okupacije teritorija Kraljevine Jugoslavije čak 731 dan odnosno pune dvije godine sasvim slobodno naselje. Vjerujemo da smo s tim podatkom uspjeli odgovoriti i na pitanje zašto je nakon završetka Drugog svjetskog rata u Velikoj Kladuši 23. februar obilježavan kao Dan Komune i kao Dan Općine Velika Kladuša.